Anoreksija je težak gubitak apetita čiji su razlozi emocionalne prirode. Anorexia nervosa je poremećaj jedenja u središtu kojeg se nalazi preplavljujući strah od debljanja. Anoreksija ne nastaje zbog gubitka apetita već je riječ o borbi protiv gladi zbog stalno prisutnog i potpuno nerazumnog straha od debljanja koji ne popušta ni onda kad je mršavost dostigla takve razmjere da je ugrožen život bolesnika/ce. Iako je u središtu bolesti hrana, anoreksija je bolest uma. Često započinje relativno prirodnom željom za gubitkom nekoliko kilograma. No budući da dijete samo privremeno ublažavaju psihološke probleme koji se nalaze u pozadini, bez njih uskoro nemogući unos hrane se postupno svodi na najmanju moguću mjeru čime gube od 15 do 60% normalne tjelesne težine sve dok se jelo posve ne ukine.
Oboljela osoba postaje opsjednuta slikom svog tijela i često doživljava sebe debelom iako je istina suprotna. Paradoks je da ona od priprave i konzumiranja hrane pravi obred. Oko polovice svih anoreksičara u nekom trenutku počne patiti od bulimije. Anoreksičari obično dolaze iz obitelji koje imaju visoke zahtjeve glede njihovih dostignuća i često traže savršenstvo, služeći se prisilom u mnogim vidovima života, osobito školi. Poricanje često prati njihovu izrazitu usredotočenost na to da ostanu mršavi; anoreksičari u pravilu neće htjeti priznati da nešto nije u redu, pa na izraze zabrinutosti drugih reagiraju ljutito ili obrambeno.
Anoreksija se češće javlja u svijetu mode i baleta.
Dok neka istraživanja ukazuju na to da geni mogu donekle predodrediti anoreksiju, većina istraživača vjeruje da su ključni psihološki čimbenici. Anoreksičari imaju nisku razinu samopoštovanja i osjećaju se nedostojnima ljubavi. U adolestenciji takve osjećaje mogu pogoršati hormonalne promjene, kulturološke poruke koje veličaju mršavost te pritisci ili napetost unutar obitelji. Krajnost gladovanja može biti način na koji anoreksičar pokušava upravljati svojim životom - ne samo oblikujući svoj izgled nego i osporavajući sazrijevanje i svoj spolni razvoj.
• Javlja se između 12. i 25. godine
• 0,3 - 0,5% mladih žena, oko 1% adolescenata
• 90-95% žene - socijalizacija
• češće se javlja u zapadnoj kulturi
• češće u svijetu mode i baleta
• često ih se opisuje kao dobre djevojke, koje se pristojno vladaju, savjesne su, tihe, perfekcionistice. [1]
Liječenje
Psihoterapija, redovito medicinsko praćenje i vođenje prehrane trebali bi biti dijelom svakog programa liječenja anoreksije. Liječenje anoreksije će se razlikovati , a ovisno o stadiju u kojem se prepozna i pacijentovoj spremnosti na suradnju. Hospitalizacija je obično nužna, ako je pacijent izgubio više od 25% svoje uobičajene tjelesne težine. U središtu liječenja se nalazi prvenstveno individualna psihoterapija kako bi se otkrili emocionalni problemi i teškoće međuljudskih odnosa koji se možda nalaze u pozadini bolesti. Obiteljska terapija je također vrlo važna , ako pacijent živi sa obitelji, a bihevioristička terapija može pomoći da promijeni štetne navike. Osim toga trebalo bi postaviti cilj u obliku točno određenog raspona težine, a važni su i prehrambena edukacija i medicinsko praćenje. Osim cinkovog sulfata često se propisuju i dodatne količine ostalih hranjivih tvari, sredstva za pojačavanje apetita, antidepresivi, kao i sredstva protiv tjeskobe.
• Bez tretmana – smrtnost 20%
• S tretmanom – smrtnost 2-3%; 60% potpuni oporavak, 20% pokazuju fluktuirajući oblik gubljenja težine praćen relapsom, a čak 20% razviju kroničan oblik s pogoršanjem nakon godina
• Smrt - rezultat gladovanja, samoubojstva (čak 50%) ili neravnoteže elektrolita.
Ne provodite liječenje bez konzultiranja liječnika!
IZVOR: Wikipedija
