Žena u prolazu
U svojoj prethodnoj objavi spomenula sam ženu koja hoda ulicom. Da podsjetim zaboravne umove (ili umove koji nisu pročitali prethodnu objavu – pročitajte, mogla bi vam vrijediti) radi se o vidno anoreksičnoj ženi. U prošloj sam se objavi obraćala prvim dvjema vrstama ljudi i njihovim pogledima na nju, uz obećanje da ću se obratiti i onoj trećoj – onima koji joj se dive te žele biti poput nje, ili već jesu ona.
Za početak, nikad nećete biti ona. Nikada nije moguće postati ona. Čak i kada jeste ona, ne vidite to i negirate samima sebi da je tako, čvrsto vjerujući da je „još dug put do toga“. Vi ste, nažalost, ušli u fazu same bolesti.
Anoreksija je najnezahvalnija bolest ikada. Njoj nikada nije dosta te nikada nije zadovoljna. Čak i kada je zadovoljna, forsira na takve redukcije i samokažnjavanje kako ne bi iz tog zadovoljstva ispala. Najviše me od svega pogađa to što znam koliko je ljudi koji na ovo sada kimaju glavom, svjesno ili nesvjesno, jer znaju točno o čemu pričam.
Neki kažu „stil života“, neki „najbolja prijateljica“, neki „psihička bolest s najvećom stopom smrtnosti“, no svi misle na više ili manje istu stvar, i svi su u pravu. Osobno najviše volim izraz „pakao“ jer najzornije prikazuje to stanje – beskonačni krugovi koji se preklapaju jedan s drugim tvoreći labirint iz kojeg se često čini nemoguće izaći. Zanimljivo zapravo koliku sposobnost i razinu kreativnosti naš vlastiti um ima, kada može sam kreirati takvu situaciju. Šteta što ih ne iskoristi na pametniji način, no polako, tek smo na početku.