Ispis

Prije početka, kako do početka ne bi ni došlo

STANI I RAZMISLI

Ana i Mia u glavama nekih današnjih ljudi dokaz su pobjede nad životom, preuzimanja jedne potpune i nepobitne kontrole nad sobom i stvarima oko sebe koje su svima vidljive.

Kad je u pitanju pogled drugih na taj poremećaj, po meni postoje tri skupine ljudi. Na primjer, hoda žena ulicom. Vidno anoreksična. Prva skupina ljudi će se zgroziti i proći pored nje još jednom se okrenuvši s potpunom nevjericom kako netko može biti „do te mjere glup“. Druga skupina ljudi neće ju ni primijetiti jer imaju svojih briga i obaveza te ne doživljavaju svijet oko sebe koji ih se ne tiče. Treća skupina ljudi divit će joj se. Ne samo jer je takvih gabarita da kupuje na dječjem odjelu u Zari, već jer je toliko uzvišena, ponosna i disciplinirana.

No je li uistinu?

Vrlo često kada se nađemo u žarištu problema, jednog ili više njih, inertni smo tražiti rješenje konkretno za taj problem. Tada smo skloni upuštati se u razne aktivnosti kako bismo na problem „zaboravili“, čime nesvjesno možemo stvoriti još nekolicinu novih problema. Problem može biti i čista dosada i manjak sadržaja u životu. To je, primjerice, bio moj.

 

Ne mogu reći da sam ikada imala konkretan problem u životu. Bile su prisutne prepirke u obitelji, odbacivanja od strane društva, neprihvaćanje brata i sestre i stalno zadirkivanje, neuspjesi u ljubavi, razočarenja u ljude… no apsolutno sve u normalnoj mjeri, kao i u većini života. Samo kako bih si dala neku „zabavu“, odlučila sam preuzeti kontrolu nad svojom prehranom i vježbanjem te se iz dana u dan divila postignutim rezultatima, uopće ne uviđajući kako sam upravo tu željenu kontrolu na jednoj točki puta u potpunosti izgubila.

Život mi se počeo vrtiti isključivo oko hrane, kalorija, vježbanja, hodanja, trčanja, planiranja obroka, planiranja povraćanja obroka, osmišljavanja tekstova „zašto ovaj put nisam gladna“, skupljanje budžeta za „dane prejedanja i povraćanja“… Da stvar bude gora, govorim ovdje o periodu od 16. do 21. godine života – koliko sam samo toga propustila dok je upravo ta moja dugo željena kontrola u potpunosti preuzela mene samu.

Ne, nije to rješenje. Bježanje od problema nije rješenje. Povraćanjem, odnosno „izbacivanjem iz sebe“ ne izbacujete problem. Stvarate novi. Nemojte. Al ozbiljno, nemojte. Onima već zahvaćenima ovo vjerojatno malo znači, oni su još uvijek u mislima o netom spomenutoj ženi, sanjajući kako će jednom postati baš poput nje. Njima ću se obratiti kasnije. Ovo je poruka za vas koji još uvijek prolazite pored nje moreni drugim brigama, ili se zgražavate nad njenom pojavom, no možda ipak s trunkom zavisti u sebi. Nemojte.

Svakome od nas život je dan da bismo ga živjeli punim plućima. Problemi su tu da bismo znali cijeniti dane kada ne postoje te da bismo ojačali u procesu rješavanja istih. Važno je hraniti se, ne samo u smislu normalne, zdrave i uravnotežene prehrane, već i u smislu hranjenja duše i misli, radeći stvari koje volite i u kojima uživate. Hrana je „benzin“, energija potrebna da bismo svaki dan ispunili normalnim aktivnostima, no i kako bismo si ponekad priuštili ući u svoj mali hram u kojem slavimo svoju dušu i svoje tijelo.

Preporučam svima da sada uzmu olovku, sjednu sami sa sobom na kratko, zapišu dane u tjednu od ponedjeljka do nedjelje i svaki si dan daju neki cilj koji žele ostvariti. Cilj ne smije biti vezan uz bilo što destruktivno, već samo konstruktivno. Može biti malen ili veći, no realan. Ne očekujte od sebe previše, ne zadajte si nemoguće i ne stavljajte se u nerealne okvire. Život je prekratak i prelijep za to.

Kako vam upravo izgleda stan? Kada je pas zadnji puta bio u dužoj šetnji? Koliko stvari imate u ormaru koje zasigurno ne nosite, a koliko ljudi si nije u mogućnosti kupiti nove komade odjeće ( gle, dva cilja u jednom )? Kada ste zadnji puta prošetali cijelim putem do posla ili neke druge destinacije ( znam, daleko je, no vrijeme je tu da se ispuni )? Ne mislite li da bi bila dobra ideja škicnuti neki od recepata na dijeta.hr i pripremiti nešto novo i zdravo za ručak?

Osim samog cilja zadajte si svaki dan jednu stvar koju ćete napraviti za sebe, nešto što volite i u čemu iskreno uživate. Duge kupke, odlazak na kavu s dragom osobom za koju „nikad naći vremena“, razgovor s djetetom, partnerom ili roditeljem, odlazak na neku aktivnost. Sigurno je popis stvari koje volite povelik. Dozvolite si uživati u životu, zaslužio je.

 

Ja sam svoj zadatak ispunila. Uživam u svome tjednu. Već sam otišla na faks izvršiti upis predmeta, pospremila sam i počistila sobu, razgovarala s prijateljicom kojoj je jako teško u životu te usmjerila sve svoje snage da joj pomognem…no popis ide dalje. Vjerujte mi da je prekrasan osjećaj leći u krevet uz saznanje da je cilj toga dana ostvaren. Ispunjava nas na jedan poseban način, koliko god se možda beznačajan činio.

Osim toga, već sam bila na igranju društvenih igara s društvom, uživala sam u pizzi vegetariani kao svom najdražem obroku, prvi topliji dan sjela sam na sunce i popila kavu u društvu predobre knjige. Jer zaslužila sam.

Najvažnije od svega u životu je pronaći mjeru. Što god radimo s mjerom, možemo to raditi koliko god hoćemo. Paradoksalno možda na prvu, no itekako ima smisla.

 

Ne treba se dati krivim mislima i krivim putovima. Kada se ide naprijed puno se bolje vidi nego kada se vozi „u rikverc“ – danas donijeti dobru odluku dugoročno donosi jedino uspjeh, i jedno posebno zadovoljstvo.

 

Koji je tvoj plan za sutra?