Ispis

Žena u prolazu

U svojoj prethodnoj objavi spomenula sam ženu koja hoda ulicom. Da podsjetim zaboravne umove (ili umove koji nisu pročitali prethodnu objavu – pročitajte, mogla bi vam vrijediti) radi se o vidno anoreksičnoj ženi. U prošloj sam se objavi obraćala prvim dvjema vrstama ljudi i njihovim pogledima na nju, uz obećanje da ću se obratiti i onoj trećoj – onima koji joj se dive te žele biti poput nje, ili već jesu ona.

Za početak, nikad nećete biti ona. Nikada nije moguće postati ona. Čak i kada jeste ona, ne vidite to i negirate samima sebi da je tako, čvrsto vjerujući da je „još dug put do toga“. Vi ste, nažalost, ušli u fazu same bolesti.

Anoreksija je najnezahvalnija bolest ikada. Njoj nikada nije dosta te nikada nije zadovoljna. Čak i kada je zadovoljna, forsira na takve redukcije i samokažnjavanje kako ne bi iz tog zadovoljstva ispala. Najviše me od svega pogađa to što znam koliko je ljudi koji na ovo sada kimaju glavom, svjesno ili nesvjesno, jer znaju točno o čemu pričam.

 

 

Dugi niz potrošenih godina bila sam sasvim drugog mišljenja. Život mi je izmjenjivao faze koje su uključivale razdoblja ekstremnog gladovanja i konstantne potrebe za kretanjem i trošenjem energije. Čak su mi i odlasci na kave s dragim ljudima predstavljali način trošenja kalorija, a dragi ljudi nisu bili toliko dragi, nisam imala snage za to da mi budu dragi. Druga faza bila je faza „dizanja ruku od muke“, gdje sam se hranila konstantno i svime što mi je bilo dostupno te se kasnije mučila izbacivanjem svega toga iz svog organizma. Najbolje godine života kretale su mi se između te dvije krajnosti, štošta sam izgubila, premalo dobila.

Ne želim reći da ništa nisam dobila. Dobila sam znanje i iskustvo koji mi omogućuju da sada ovdje sjedim i obraćam se svima vama, sa željom da znate da vas netko razumije.

 

Iz problema se nisam izvukla „preko noći“, niti su to drugi oko mene očekivali. Prvi je korak bio priznati problem i ispitati iz kojeg je razloga isti tu. Priznala sam ga, sebi, a naposljetku i drugima. Dosta sam se dugo mučila pokušavajući pronaći izvor problema. Razne su ga ustanove ( bolnice, psihijatri, privatni psiholozi, alternativni psiholozi ) pronalazile u mojoj okolini. Ja sam ga pronašla u sebi. U onom osjećaju manje vrijednosti dok stojim pored drugih ljudi, osjećaju „tuposti“ i vječnog straha od odbacivanja, uviđanju ogromnog uzaludnog truda kojeg sam ulagala u ljude, toliko puno neispunjenog vremena u danu, toliko kreativnosti i ideja koje nisam imala gdje ispucati…  Popis je povelik, no sve su njegove stavke unutar mene, kao što je i bolest bila. Za razliku od uzroka, bolest je, osim mene same, uništavala i moju okolinu koja nije znala na koji se način nositi sa time.

 

Postoji izlaz. Ne treba ga tražiti u bolničkim sobama, sondama, infuzijama, psihoterapijskim razgovorima nakon kojih se osjećate kao da imate ljude u koje možete imati povjerenja samo ako ih plaćate po satu. Ako ste još uvijek sposobni pronaći i čitati ovo što vam pišem ovo prethodno navedeno još nisu načini rješavanja vašeg problema, već je zdraviji pristup životu. Vi, osim malih lijepih ciljeva koji trebaju biti prisutni svaki dan, trebate si zadati i jedan veći cilj. Neovisno o tome bolujete li od anoreksije, bulimije, kompulzivnog prejedanja ili nečeg neimenovanog što ukazuje na neispravan odnos prema hrani cilj treba biti svakog dana prisutan. Neka cilj počne s projektom „dva dana“. Dva dana jesti ću 5 obroka dnevno (tri veća i 2 međuobroka), koje si sama odredim prema onome što moje tijelo traži i smatra zdravim i umjerenim. 2 dana neću povraćati. Što će se desiti za ta 2 dana? Apsolutno ništa, no upravo to je bitno uvidjeti. 2 dana po 2 dana, dani će početi teći normalnije. Vi pothranjeni uvidjet ćete koliko je vaše tijelo fenomenalna stvar, stvarno možete jesti bez da vam se to „prima“ – ne prima se. Iako vi vidite da se prima, pustite brojevima neka vam pokažu svoje. Mogli bi se iznenaditi. Jedan psihoterapijski razgovor naučio me: pri izgladnjivanju tijela, izgladnjujemo i mozak. On „mršavi“ te time postaje sposoban jedino biti bolestan, odnosno gledati na svijet potpuno iskrivljeno. Unosom hrane i on se hrani, dobivajući sposobnost vidjeti svijet realno. Svijet je realno prekrasan, časna riječ. Vi s problemom bulimije vidjet ćete kako je lakše disati, kako je lijepo živjeti bez tog grebanja u grlu i konstantne potrebe za „unošenjem i iznošenjem“ koje prati taj dobro poznati umor. Nije vam potreban, umoriti mogu brojne puno ljepše stvari u životu. Dajte im priliku. Vi s problemom kompulzivnog prejedanja osjećat ćete sitost i lakoću, jer uistinu je moguće ta dva osjećaja posjedovati u isto vrijeme. Moguće je, vjerujte mi. U jednoj od idućih objava podijelit ću sa svima vama primjer svog jelovnika kroz nekoliko tjedana, vjerujem da bi mogao biti od koristi.

Dajte si ta 2 dana, neka budu dokaz preuzimanja kontrole. Neka budu drugačiji od drugih, barem kako život ne bi bio monotonija. Počnite od sebe – nađite svoje „ja“. Pustite ženu da hoda dalje. Vjerojatno će i ona danas donijeti odluku „dva dana“, pripremiti si ručak, uživati u njemu nakon dugo vremena muke te nastaviti sa svakodnevnim aktivnostima u svome danu, osjećajući se bolje nego jučer. Ona danas ima cilj, držimo joj fige i u tom se smislu ugledajmo na nju.

 

Možete, znate to.:)

Komentari (1)
dijetaaaaa
1Četvrtak, 13 Kolovoz 2015 16:30
dijeticaa
probat cu